10:43h – Iva: “Grego, slušaj me sad. Ulazimo u poštu, mama mora nešto uzeti, nećemo NIŠTA, ali NIŠTA kupiti. Ne gledaj igračke.”

10:47h – Iva: “Hvala lijepa, to bi bilo sve. E, SAMOMALOSAMOMALO… Dajte i ovu slikovnicu!”

Da, znam što sam ispala, ali nećemo takve riječi ovdje spominjati. 😀 Na kraju krajeva, slikovnica je bila za njega i njemu se jako svidjela, pa…

Otkad smo iz ove serije slikovnica kupili “Mijau! Mijau!” s macom Ćoćom u glavnoj ulozi (moram i nju recenzirati, ne znam zašto nisam), polagano i predano radimo na tome da ih SVE sakupimo. Na nekima su baterije već promijenjene jer je slikovnica počela zvučati kao da ju je zaposjeo kakav demon.

Mene je oduševila ilustracija, a i ovaj format mi je izrazito drag, a Grego se skoro onesvijestio od radosti kad je shvatio da slikovnica svira melodiju koju on već jako dobro poznaje. Ali ne na Hrvatskom jeziku. A kad on nešto “zna” i ti mu pokušaš proširiti (ili, oslobodibože, korigirati) to znanje, nastane… well… tu bi najbolje pasala još jedna riječ koja počinje sa “p”, ali joj nije mjesto na ovom blogu. 🙂

I tako smo vam mi, uz nešto malo svađe i nadglasavanja, sa tri godine života naučili i hrvatski tekst refrena ove pjesmice.

Grego se najviše zadržava na posljednjoj ilustraciji u slikovnici, na kojoj životinje sudjeluju u stvaranju pravog božićnog ugođaja – nose i postavljaju ukrase, serviraju hranu, sviraju i pjevaju. Zanimljivo je s njime razgovarati o tome što smo mi od toga za Božić radili, tko je što radio (tata i on postavljali lampice i ukrašavali bor, a mama je pekla muffine) i što bi mogli sljedeće godine raditi. Zaključak je: moramo nabaviti macu.

Mace nema na ilustraciji. Ne znam, ne pitajte me. Naravno da ću vjerojatno popustit, samo moram narednih 11-12 mjeseci živjeti u iluziji da nad situacijom imam neku kontrolu i da jedno odlučno “ne” stoji pred idejom da se obitelj proširi za još 4 noge.

Vidjela sam da postoji još jedna iz ove serije, božićno-sniježna, ali čekam drugi odlazak u poštu. 🙂