Nikad, ali baš nikad ne bih rekla da će mu se, od svih koje su nam stigle u paketiću, mom malom baš ova tako jako svidjeti. Znam kako sam se ja zeznula sa slikovnicom “Žirafe plesati ne znaju” jer me izgled naslovnice nije oduševio, a onda me sama priča oborila s nogu. No, ova je mene ostavila pomalo ravnodušnom – i pričom i pomalo nespretnim pokušajima održavanja rimovanja i ilustracijama.

S druge strane, Grego je O-D-U-Š-E-V-LJ-E-N! Ova je jedna od onih koje stoje na maloj hrpici na noćnom ormariću i čitaju se SVAKU VEČER prije spavanja. Dijete je se ne može zasititi.

Priča je, zapravo, krasna. Siroti račić ostao je bez kućice i, ako ne želi da ga galebovi popapaju za marendu, brzo si mora pronaći novi dom. No, gdje nabaviti kućicu? Svi ovi koji već imaju krov nad glavom ne pokazuju nimalo volje da ugroze svoj komfor kako bi nekom drugom pomogli, barem privremeno, spasiti život. Doslovno.

Zašto, o, zašto me ovo malo previše podsjeća na nas, ljude…

Račiću se, međutim, posreći i pronađe on divnu – i to još praznu! – kućicu za sebe, pa se unutra useli. Nije se ni snašao, kad eto ti na vrata kuca jedna druga potrebita živina i nudi svoje spasonosne usluge u zamjenu za smještaj.

Vide tako njih dvoje da dobro funkcioniraju kao sustanari – rak i mješina, koja se ne da zvati mješina već moruzgva.

No, taman su se njih dvoje navikli na svoju kućicu, kad eto ti i trećeg živinčeta, pokušava se ugurati unutra k njima. Potraje njihov aranžman neko vrijeme, a onda im kućica postane pretijesna i svađe postanu učestale.

Koliko daleko će ići to njihovo neslaganje? Mogu li uopće oni, ponosni i tvrdoglavi, opstati sami, izolirani i izloženi opasnostima? Kako će razriješiti čitavo klupko novih problema u koje su se upetljali i hoće li to uopće moći učiniti sami, svatko za sebe?

Počela sam voljeti ovu slikovnicu kad sam počela uživati u tome kako zvuče neke nove, teške riječi, koje moj sin pokušava izgovoriti tim svojim mekanim dječjim glasićem. A isprobava ih sve dok ne nauči kako se stvarno izgovaraju.

Moruzgva. Gledam u njega u čudu, kako taj mali jezik uspije isplesti kompliciran set glasova, “zgva”.

A onda smo oboje polomili jezik na “mnogočekinjaš”. Nije ni čudo da rak iz priče tog svog dlakavog prijatelja naprosto zove “četka”. Moj sin se snašao i borbeno lobira da se taj mali crvić nazove “gusjenica”. Ponekad pokušam provući ono “mnogočekinjaš”, ali me on ošine pogledom k’o ova moruzgva svojim pipkom i ja odmah kažem: “Dobro, gusjenica.” Onda možemo čitati dalje.

I dalje meni nije jasno zbog čega on toliko voli ovu slikovnicu. 😀 Bitno da Julia Donaldson zna što djeca vole. Da ja znam što djeca vole, možda bih i ja bila Julia Donaldson. Ovako mogu samo sjediti, češkati se po glavi u čudu i čitati ovu priču još tko zna koliko puta. 🙂

Možda ću joj se jednoga dana još debelo zahvaljivati ako Grego dobije brata ili seku (ili brata i seku, kako on preferira), pa svi budu morali dijeliti jednu sobu…

A možda mi dijete pokušava nešto reći. Možda želi nekoga s kim će moći nešto dijeliti. 🙂