Spazila sam ih neki dan u Menart multimedijalnoj knjižari, i ovu i onu drug, “Mala vatrogasna kola” i podigla takvu larmu da je dijete, koje je do tada preturalo po igračkama tamo, dotrčalo da vidi što je meni.

“Aaaahaaaaaaa! Dajmidajmidajmi!” je bila njegova reakcija i jedva smo stigli platiti slikovnice na blagajni prije nego što je gospodin jednu od njih bacio na pod nasred dućana, rasklopio stazu, izvadio igračku i bacio se na igranje.

Čarobna slikovnica. “Slikovnice, prostri se!” i odjednom zavladaju mir i tišina!

Pa da su koštale i duplo, isplatile bi se! 😀

Produžili smo u prvi kafić na kavu – jer je dijete, zaokupljeno novom slikovnicom, dalo mami dozvolu za coffee-break. Tek na kavi sam, dok se on igrao s jednom, temeljito proučila ovu drugu.

Dakle, kada slikovnicu rasklopite po sredini, s lijeve strane se nalazi nekoliko stranica od debelog kartona na kojima je priča. U ovoj slikovnici je to priča o jednom radnom danu u životu ovog malog aviončića. Na svom putu ka jednoj od mnogih uzbudljivih destinacija kamo nas avion može odvesti, prelijećemo i planine i plaže, i mora i rijeke.

Sve te lokacije za vrijeme čitanja ili nakon čitanja dijete može naći na sklopivoj, oslikanoj ploči/pisti/stazi koja se nalazi s desne strane slikovnice.

Uz slikovnicu stiže i malena igračka, aviončić na navijanje, koji onda po ovoj izrezbarenoj stazi lijepo kruži po krajoliku.

Divila sam se ja ovoj slikovnici i činjenici da već 10 minuta u kafiću pijuckam svoju kavicu, da mi je nitko nije prolio, nitko u nju nije uvalio svoje prste koji su prije toga bili i u ustima i na svakom izlogu pored kojeg smo prošli, nitko nije doživio 3 živčana sloma jer mu nije bilo dopušteno u espresso sasuti 3 paketića šećera i sl.

A onda sebi zabijem autogol. Naime, padne meni na pamet da uzmem drugu igračkicu, iz druge slikovnice – u ovom slučaju mala vatrogasna kola – i glumim prijatelja malenom aviončiću. Stavim ja tako vatrogasna kola na stazu i krenem: “Hej, prijatelju aviončiću, pokaži mi pandu?”

Mali odmah prihvati igru: “Hej, evo tu je, dođi vidjeti kako je slatkaaaa!”

Pa onda glumimo da se sakrivamo od zmije, pa da brojimo pingvine (pritom se ja pravim da ne znam brojati, pa me on kao ispravlja i to mu je jako smiješno), pa da gasimo vulkane (trčimo skupa na ocean, srčemo vodu, pa se vraćamo pljucati tu vodu na vulkan), pa ja glumim da sam brzo vozila gore po Sibiru (pogledati sliku iznad) i da sam se prevrnula na ledu i sad zovem upomoć.

Ta se igra malenome toliko svidjela da smo je igrali ostatak boravka u kafiću, kad smo se vratili doma i nakon ručka, a zatim još i puna DVA SATA kad se probudio iz popodnevnog spavanca.

Kad je navečer zaspao, sakrila sam i slikovnice i igračke.

Onda sam ih izvadila da ih poslikam i on je uletio u sobu i… Eto. Sad imam tikove na lijevoj strani lica, poteškoće sa zaspivanjem i podljeve na abdomenu od ležanja na podu i igranja s njim.

Osim ove, nova je još i slikovnica “Moja vatrogasna kola”. Djevojke koje su nešto dulje mame (jer su, pametne, krenule ranije dok su im živci bili očuvaniji) rekle su da su prije par godina postojale (i možda ih se još negdje da pronaći, ne znam) ovakve iste, samo “Mali traktor” i “Mali vlak”. Tko zna, možda isplivaju na Interliberu, jer ovo je stvarno mom malom bio pun pogodak. Čak je i cijena (69,90kn) više nego prihvatljiva za ovakvu slikovnicu.

Još samo da se mama nije uvalila i zauvijek ga onesposobila da se sam igra…

I “Mali avion” i “Mala vatrogasna kola” mogu se naručiti direktno kod nakladnika, ali sigurna sam da ih sada ima u svakoj većoj knjižari.