Tako mi je drago što mi je pisanje recenzije za ovu slikovnicu u raspored došlo baš danas jer se danas kod nas kući dogodio jedan poseban dan. Ne znam ima li to veze s čitanjem ove slikovnice i, ako ima, u kojoj mjeri, ali nekakav koračić se dogodio…

Gregory se jutros probudio jako, ali JAKO raspoložen i, dok smo se zagrljeni mazili na kauču, rekao mi je: “Mama, ajmo pričati o školi!” Škola je vrtić; skraćeno od “mala škola za malu djecu”.

Jutros se nije dogodila niti jedna obješena usnica, niti jedna suza, niti jedno ukopavanje na mjestu i oklijevanje. Jutros smo do vrtića došli veseli i nasmijani i čim je ugledao svoju tetu, rekao joj je da on voli biti u školi i da se ne boji i da će mama doći po njega. Onda je utrčao unutra i ostavio mene i tetu da se gledamo…

Odlazeći, čula sam tetu kako mu govori: “Gregory, pa kako si ti danas lijepo došao u vrtić i lijepo ušao k nama, pa to je nešto divno!”

Srce mi je jutros tako mirno, a duša lagana. Znam da će se reakcije na odlaske s vremenom mijenjati i varirati, ali sigurna sam da smo mi danas dosegnuli jedan novi nivo prilagodbe. I ponosna sam na nas oboje.

Grego nije bio dijete koje je glatko prošlo adaptaciju na vrtić, ma ni blizu. Pokušali smo početi prošle godine u rujnu, kada mu je nedostajalo 3 mjeseca do pune 3 godine. Prvi dani su prošli OK, a onda su krenule bolesti jedna na drugu. U vrtiću jedva da je mogao izdržati 3 dana, a da ne zaglavimo na antibioticima. Točnije, popio je 6 kura antibiotika u 3 mjeseca.

I možda bi to još nekako preživjeli da uz to nisu išle neke druge promjene u ponašanju koje su mi radile grč u želucu. U redu, plakao je, kao i sva druga djeca, ali bi se smirio. Čak su i tete rekle da se zna jako lijepo zaigrati sam i, premda bi ga povremeno uhvatila plačljivost, brzo bi se umirio. Da, imali smo i povraćanje od plakanja. Ali onda je počelo zamrzavanje u hodniku kada bi išli bilo gdje – u šetnju, u park, u goste, u kupovinu.

Svako oblačenje cipela – suze i pitanje: “Gdje me vodiš, mama?” Svaka vožnja autom u blizini vrtića i on bi zanijemio i zasuzio i pitao: “Jel’ ne idemo danas u školu?” I to je, pretpostavljam normalno.

Ali onda je krenulo buđenje noću i plakanje, ili plakanje u snu bez buđenja, a kada bih ga razbudila, prvo od pitanja bilo bi: “Jel’ ne idem sutra u vrtić?”

U jednom trenutku sam odlučila – i moram priznati da ta odluka tada nije naišla na ičije razumijevanje (ispala sam hiperosjetljiva mater) – pauzirat ćemo. Krenut će od narednog rujna.

Naravno, bila sam jako svjesna da je velika privilegija moći donijeti takvu odluku. Mnogim roditeljima koji moraju raditi je ovo nemoguće i djeca se prilagode, ovako ili onako, prije ili kasnije. Pa ipak, uvažavajući zahvalno naše mogućnosti, odlučila sam da ćemo pauzirati i provesti još neko vrijeme zajedno.

Ispostavilo se da sam odlučila dobro – u naredna tri mjeseca Grego je napravio nekoliko bitnih razvojnih koraka – ostavili smo mlijeko u boci navečer pred spavanje (prestao je biti sisavac for good) i maknuli smo dnevnu pelenu (noćna je ostala do sredine ovoga ljeta kada je odlučio da mu ni to više ne treba). Tri mjeseca nakon što sam ja proglasila pauzu, Gregory je rekao da bi on htio poći u školu.

Unatoč tome što sam planirala pauzirati do rujna, u travnju smo se uputili u vrtić gdje je on tetu ravnateljicu pitao: “Imate li mjesta za mene tu?”, i dočekali su ga zagrljaji i osmjesi i jedno veliko: “Pa kako ne bi bilo!” Krenuli smo opet. Bilo je puno bolje. Bilo je teških dana, dana kada mu se nije dalo, ali onakvih reakcija kao prije – ni blizu.

Čim sam, prije nekoliko dana, vidjela da je Evenio najavio ovaj naslov, zamolila sam ih za primjerak i ljubazno su mi ga (i vrlo ekspresno) poslali.

Gregoryju se slikovnica toliko svidjela da smo je u jednom danu znali čitati i po pet-šest puta, i sada nam stoji na izložbenoj polici u dnevnom boravku, gdje nam stoje sve knjige i slikovnice koje se u kući aktivno ili iznova čitaju.

Čak sam vam na Bibliovcinom IGTV-u ostavila kratki video kako to izgleda kad čitamo “Medvjedića je strah ostati u vrtiću”.

Ja sam sa Gregoryjem od najranijih dana nastojala uspostaviti odnos potpunog povjerenja – svako obećanje koje sam dala sam ispunila, svaki naš dogovor poštujem 100% i nikada ga ne lovim na trikove ili na prepad.

Mnogima se ovo činilo okrutno, ali meni se činilo jedino pošteno. Činilo mi se da nije fer dovesti dijete u situaciju da ga, u trenutku kada počne pokazivati najsnažnije osjećaje (strah, tugu, bilo što), prepustim samome sebi ili nekome drugome, bez ikakve pripreme. Premda nije lako – i nije lako to činiti iznova i iznova oko iste stvari – znam da sam ja ta koja mora i ŽELI biti tu da s njim podnese i s njim ponese sve nove osjećaje.

Kada god bi išli doktoru na cijepljenje, još bih mu doma rekla gdje idemo i što ćemo tamo raditi. Kada nisam znala hoće li mu doktor dati “bocu” ili vaditi krv, to bih mu i rekla, ali bih mu i rekla da, ako bude, mama će biti uz njega.

Isto tako, pravilo mi je od prvoga dana bilo da mu nikada ne lažem oko odlaska u vrtić; da mu kažem neistinu o tome gdje idemo samo kako bih ga izvukla preko praga, a onda ostavila u vrtiću.

Kada god bi me plačljivim glasom pitao, još kod kuće, kamo idemo, rekla bih mu da idemo u vrtić. Da, uslijedile bi suze i neki mali protest i malo durenja, ali sam htjela da se sve to odvije kod kuće, na sigurnom, u mojoj blizini, kada imamo vremena to zajedno proraditi i izrazgovarati. Htjela sam mu dati vremena da, na putu do vrtića, pričamo o tome – zašto tamo ide, tko će tamo biti, što će raditi i kada će mama doći po njega.

Ova slikovnica nam je pružila toliko toga – još tema za razgovor na sigurnom, kod kuće. Pokazala mu je da nije on jedini koga je strah – često ne vidi drugu djecu i njihove reakcije niti njihove razgovore sa roditeljima. Pokazala mu je da svaki odlazak u vrtić ima iste korake – odeš, igraš se i onda roditelji dođu po tebe.

Pokazala mu je, kroz ilustracije, da svaki vrtić ima svoju tetu, drugu djecu, slične igračke.

I pokazala mu je reakciju maloga medvjedića koju također često ne vidi u vrtiću – radost i zadovoljstvo jer je u vrtiću bilo lijepo!

Na kraju ove slikovnice nalazi se mali savjetnik za roditelje u kojemu nam autorice pišu o tome što je separacijska anksioznost, kako se ona može prepoznati, zbog koje djetetove primarne potrebe nastaje, kako djetetu pomoći da se nauči nositi sa vlastitim osjećajima, ali i kako roditelji sami sebi mogu pomoći sa svojom stranom separacijske anksioznosti i gdje potražiti dodatnu podršku ako je svima ovo razdoblje zaista jako teško.

Mislim da je Gregoryju ova slikovnica pomogla da dodatno upozna ideju pohađanja vrtića i da se zbog tog poznavanja počeo osjećati mnogo sigurnije i uvjerenije da je odlazak normalan, da i druga djeca odlaze tamo, da je u vrtiću lijepo, da se puno igraju i da – najbitnije – tata i mama dođu po svoje dijete.

To je jedna od sitnica na kojoj vidim promjenu u njemu; prije bi me, uplakan i razrogačenih očiju, znao u pitati: “Mama, hoćeš ti doći po mene?”, a jutros mi nasmijan, trčeći do lifta, kaže: “Ja se igram i papam, a onda ti, mama, dođeš po mene!”

Naravno! Mama će uvijek doći po tebe.

Do svog primjerka slikovnice najbrže možete doći ako je naručite kod nakladnika, na ovom linku – cijena joj je 49,00kn.