Svi mi, kad ulovimo malo vremena da pustimo mozak na pašu, skrolamo po svojim mobitelima. I ja skrolam. Povremeno, među 99% što banalnih, što savršeno blesavih, glupih, pesimističnih i tragičnih objava naskrolam na nešto pametno i hrabro; nešto što me toliko oduševi da poželim biti dio tog nečeg lijepog.

Tako sam ovoga puta, prije nekoliko tjedana, naskrolala na jednu dugu i sva sam se rastopila. Znate da sam slaba na posebne slikovnice; znam da vas ima puno koji ste slabi na posebne slikovnice. I znam da uglavnom po stralnim portalima i web-shopovima buljimo u te divne posebne slikovnice. One kojih, eto, nema kod nas…

A onda je evo, poput leptirića, jedna divna, šarena, optimistična vijest; jedan glas koji je tako jasan, tako ugodan i prijateljski i koji kaže: “I mi smo tu. I mi se borimo. I mi želimo OVO. I mi sanjamo o ovim idiličnim trenucima kojih se sjećamo iz vlastitog djetinjstva. I mi želimo taj mali, komplicirani i neponovljivi, veseli i izazovni Centar Svijeta oko kojeg ćemo zavrtiti svoju ljubav i energiju. I mi bi htjeli obitelj.”

“Moja dugina obitelj” prva je ovakva slikovnica u Hrvatskoj; ona je na neki način kondenznat, esencija svega onoga što udruga “Dugine obitelji” sanja da će svojim radom jednoga dana ostvariti.

Čim sam ugledala najavu za ovu slikovnicu, upala sam ljudima u inbox i rekla da je jako, jako, jako želim!

Prije dva dana, sam Ivo Šegota, autor teksta ove slikovnice (digresija: dugo ne susretoh tako lijepo, zgodno, elokventno muško biće – što znači da bih trebala konačno skoknuti do svog stomatologa, da ga malo vidim… :D) donio mi je tri primjerka i rekao da je i sam ostao zatečen interesom; ovu slikovnicu očito puno ljudi jako, jako, jako želi. 🙂 Zbog tog saznanja smo se nekoliko trenutaka promatrali ozareni i iznenađeni; on, vjerujem, zbog snažnog pozitivnog interesa za ovu slikovnicu, a ja dobrim dijelom i zbog silovitog ponosa na prekrasne, pametne duše koje, očito, još uvijek nastanjuju ovu našu Hrvatsku. 🙂

Zamolila sam Ivu da me malo obrazuje o povijesti udruge “Dugine obitelji” i o aktivnostima kojima se udruga bavi.

Još 2011. godine, udruga Zagreb Pride je, pod vodstvom psihologinja Iskre Pejić i Matee Popov, organizirala grupu psihosocijalne podrške LGBTIQ parovima i pojedincima s kojima su, kroz dva ciklusa, govorili o roditeljstvu, o mogućnostima i pravima i preprekama s kojima se suočavaju istospolni parovi kada planiraju svoju obitelj.

Grupa se nastavila neformalno sastajati sve dok 2017. godine, kada su se registrirali kao udruga kako bi nastavili okupljati ljude koji su zainteresirani za ove teme, međusobno razmjenjivali informacije i jedni drugima pružati podršku i pomoć. Kaže Ivo Šegota, parafraziram: “Ako nećemo MI i to SADA razgovarati o temama koje su bitne našoj zajednici, koga bi to onda trebali čekati i kad će taj netko doći da sve obavi u naše ime?”

I onda se, eto, kao brain-child tih napora i inicijativa izrodila ova slikovnica. 🙂

Prvo, ne može vam ne privući pozornost – ilustracije su toliko vesele i tople i genijalno napravljene, da sam se zaista iznenadila kad sam čula da ih potpisuje “naš” dečko, Borna Nikola Žeželj. Ispričavam se svim domaćim umjetnicima (po tko zna koji put već) što se uvijek iznenadim kad vidim da i kod nas žive i rade iznimno talentirani pojedinci; to je jedna predrasuda koje se ubrzano rješavam zadnjih godinu dana. 😀

Druga stvar koja me oduševila (ili treća, zapravo – prvo me oduševila ideja i inicijativa) jest to kako je dobro slikovnica promišljena i osmišljena – zapravo su to dvije slikovnice u jednoj i ne postoji prva i zadnja korica – s koje god strane je okrenete, na početku ste jedne lijepe priče.

Ako krenete s jedne strane, upoznat ćete četverogodišnju Anu i njezina očeve, Darka i Tomislava. Vidjet ćete što Ana voli raditi, s kime se voli igrati i čemu su je njezini očevi naučili. Vidjet ćete i koja je prednost u tome da imate dva oca. 🙂

Ako krenete s druge strane slikovnice, upoznat ćete Aninog vršnjaka, Roka, i njegove dvije mame, Ines i Luciju. Saznat ćete što sve Roko voli, kamo ga njegove mame vode i zbog čega je fora imati dvije mame.

Zapravo, nećete saznati ništa neobično i novo – vidjet ćete da i Roko i Ana sa svojim roditeljima prolaze sve ono što prolazi bilo koje dijete u bilo kojoj drugoj obitelji.

Taman kad sam mislila da sam doživjela vrhunac oduševljenja ovom slikovnicom, vidjela sam kako joj izgleda onaj središnji list, onaj koji dijeli slikovnicu na dva jednaka dijela, onaj koji bi mogao – i TREBAO – biti poster koji se može staviti na zid. Genijalno i prekrasno!

Osim što je pisana jednostavno i lijepo, osim što je veselo i šareno ilustrirana, baš za predškolce, tekst je ispisan fontom koji disleksičnim osobama olakšava čitanje. Na toliko detalja se mislilo, na toliko toga se pazilo…

Ako je ova slikovnica, ovaj brain-child ispao ovako dobro, onda sam uvjerena da bilo koja druga djeca u rukama ovako pametnih, vrijednih, sposobnih pojedinaca ne mogu ispasti ništa manje nego savršeno. 🙂

O radu udruge Dugine obitelji možete se informirati na web-stranici i Facebook profilu udruge.

Ako ono za što se ovi dragi ljude bore i o čemu sanjaju nailazi na ono mekano mjesto u vašem srcu, pružite im podršku i dajte im svoj glas – uskoro pripremaju još neke lijepe projekte i bilo bi lijepo od nas da im pružimo ruku.

Maštam o tome da jednoga dana ona slika iz sredine slikovnice postane stvarnost. 🙂

Pssst – tu prekrasnu fotku možete vidjeti u zaglavlju Facebook stranice “Dugine obitelji”. 🙂

Related Post