Konjić Šećerko je svoje najsretnije dane provodio dok braco i seka, koji su se na njemu po čitave dane ljuljali, nisu pošli u školu.

Islužen i pomalo zaboravljen, Šećerko počinje biti nezadovoljan svojom monotonom svakodnevicom. Ipak je on konjić za ljuljanje! Nije stvoren da stoji i miruje.

A kada ste tužan drveni konjić neizvjesne budućnosti, ono što vam treba je…

… prekrasno čarobno biće koje drvenim konjićima na ljuljanje ispunjava sve želje odreda!

Srećom, jedna takva ljepotica zna za Šećerkovu tugu i tu je da mu pomogne. Što Šećerko želi? Želi imati noge. Želi biti PRAVI konj kako više ne bi morao stajati u jednom jedinom kutu jedne jedine sobe, sam i zaboravljen. Želi na svojim nogama obići svijet i biti sve što može biti!

Čarobna Jednoroga kaže – nema problema! – i pretvori Šećerka u pravoga konja koji po čitave dane radi na farmi i boravi u prirodi i na svježem zraku.

No, uskoro takav život Šećerku postane naporan. Nije to, čini se, onako bajno kako je zamišljao. On bi radije sada bio nešto drugo.

Vesela Jednoroga je tu da pomogne! No, kako naš Šećerko isprobava sve moguće konjske poslove i uloge, sve je manje zadovoljan, a ne zna zašto…

Može li mu Jednoroga pomoći? Postoji li idealno zvanje i zanimanje za Šećerka?

Iz nekog razloga se moj dječak nije zainteresirao za ovu slikovnicu. Valjda još nismo došli u fazu konjića.

Ja sam je, pak, prolistala i pročitala nekoliko puta i tek možda nakon drugog ili trećeg čitanja je počeo raditi moj unutarnji cinik. 🙂 Zato, valjda, slikovnice imaju svoju publiku, a to nisu cinične mame. 😀

Jer cinične mame ovu priču u sebi komentiraju, recimo, ovako:

“Oooo, konjiću, nemoj mi reći da si SAD nesretan kad su svi prestali jahati po tebi!”

i

“SAD si se sjetio da bi htio vidjeti svijeta? Kad više nikome ne trebaš i kad su svi otišli svojim putem, sad možeš ti malo misliti što bi TI htio biti?”

i

“Ah, što ti je teško, Šećerko moj! Tebi samo treba prisjesti neka uloga i neki posao i – puf – dođe netko i čarolijom ti poboljša život i ponudi neko novo uzbuđenje. I zamisli, taj čarobni Netko je žensko.”

i

“Kad ti više ne znaš što bi sam sa sobom, opet dođe to čarobno žensko da ti kaže najočitije rješenje tvojih problema i pokaže ti način kako da trajno budeš sretan.”

Vidite? Ne treba ciničnim majkama dati da čitaju neke slikovnice. 😀

Ako ostavimo po strani mamin cinizam, ovo je još jedna preslatka slikovnica koju su za svoje male čitatelje složile Julia Donaldson i ilustratorica Lydia Monks, već dobro uigrane, poznate i popularne među svojom publikom.

Lydia Monks, osim što ilustrira za druge autore dječjih knjiga, piše i svoje, a čitav popis njezinih autorskih djela možete pogledati na njezinoj službenoj web-stranici.

Kod nas je nakladnik Profil Knjiga d.o.o. do sada izdala ove naslove tog talentiranog dvojca:

“Što je bubamara čula”
– “Što je bubamara čula ovaj put”
– “Princeza i čarobnjak”
– “Raspjevana sirena”
– “Kućicu treba dijeliti”

Ove ostale nemamo, ali ih jesam listala tu i tamo u knjižarama i sada se ne mogu sjetiti ima li još koja od njih ovu lijepu i hrapavo-šljokičastu pozadinu na naslovnici. Jako je zgodno to napravljeno. Voljela bih jednom prilikom isprepadati nekoga u tiskari, kad iz vedra neba osvanem na vratima i priupitam: “Dobar dan, možete li mi pokazati KAKO ovo napravite?” 😀