Da provedete tri dana i tri noći smišljajući sretnije kraljevstvo nego što je ovo kojim vlada kralj iz ove priče, ne bi vam pošlo za rukom. Milostiv i pravedan kralj (iako, zapravo, u originalnoj bajci ne biste voljeli biti kćer ovoga čovjeka), prekrasna supruga, ljupka kćerkica i poslušni, odani žitelji kraljevstva – zvuči kao scenarij iz bajke!

Oh, pa da… 😉

Kako ne bi jednim kraljevstvom vladala sreća, sigurnost i zadovoljstvo, kada kralj u svojim raskošnim stajama ima nešto čarobno i vrednije od… pa, vrednije od puno toga. Naš kralj doslovno posjeduje hodajuću garanciju svoje moći i bogatstva – magarčića koji, da prostite (ali tako je), kaka zlato.

No i najbogatiji i najmoćniji čovjek na svijetu pred nekim se nesrećama ne može sakriti niti se iz njih izvući svojim bogatstvom. Čim se njegova lijepa kraljica razboli, kralj će naučiti tu gorku lekciju.

U ovom trenutku se razilaze ova prepričana bajka i originalna bajka koju je zapisao Charles Perrault. Perraultova bajka ovdje postaje vrlo, vrlo mračna, potpuno neprimjerena za najmlađe čitatelje, dok ova koja je prepričana i prekrasno ilustrirana u ovoj slikovnici nastavlja biti sigurna za dječje nevine glavice.

Kako bi osigurao nasljednika, kralj svojoj kćeri mora pronaći muža, a pritom poštovati posljednju želju svoje pokojne supruge – to mora biti mladić koji će se princezom oženiti iz ljubavi, a ne radi interesa ili dužnosti. I kralj misli da je upravo takvog čovjeka i pronašao.

Međutim, malena princeza je očajna očevim izborom i tražeći rješenje kojim se neće potpuno unesrećiti, ali i kojim neće iskazati neposluh prema ocu, traži pomoć svoje kume vile. Iako su radosno zaključile da su se zajedno domislile idealnom rješenju, princezi od ovoga trenutka kola počinju ići nizbrdo.

Kakva konačna sudbina čeka našu princezu?

To čak ne zna, čini se, ni njezina kuma vila. 🙂

Ravno pet slikovnica iz ove serije mi je stiglo doma jednoga sunčanog dana, i dok se moj sin zakačio za “Palčicu”, ja sam se nekako najviše vrtila oko “Princeze u magarećoj koži”, možda zato što mi je najmanje poznata. Možda i zbog toga što sam ovu priču slabo susretala u drugim zbirkama ili u animiranim filmovima za velike i male.

Zapravo tek kad sam je počela čitati, shvatila sam da sam priču poznavala tek površno, gotovo nikako; samo u najgrubljim crtama.

O kvaliteti tiska i uveza se doista nema što reći osim – kvalitetnije se ni ne može naći. Ovo je slikovnica koju se može tisuću puta vaditi i vraćati na policu, koju mogu bezbroj puta otvoriti male i velike ruke i koja će sve to izrazito dobro podnijeti.

Ilustratorica Ana Grigorjev napravila je genijalan posao i njezine ilustracije zadovoljit će strogo oko čak i nas velikih koji smo odrasli na animiranim filmovima Walta Disneya.

Ipak, uvjerena sam da bih ovu slikovnicu drugačije čitala Mala Iva i ja, Velika Iva. Zašto? Zato što Velika Iva ima osobnih problema s ovom pričom. 😀 Ali Velika Iva bi, općenito gledano, imala osobnih problema sa bilo kojom bajkom koja promiče nekakve “staromodne” vrline, a gotovo sve bajke su takve, jer su morale biti takve, jer im je bio cilj upravo popularizirati vrline koje podupiru tradicionalne rodne uloge.

No, ne bih o tome sada jer će se razviti u “rant” kojem nema kraja, a i mjesto mu je na nekoj kavi s drugim majkama koje bi htjele svoju djecu odgojiti daleko od tih nekih arhaičnih ideja o tome što djevojke i žene mogu i ne mogu odlučiti u svoje ime.

Primjerice, kako bi malena princeza izbjegla volju svoga oca (i u ovoj čistoj verziji i u onoj originalnoj, puno prljavijoj verziji), nije joj dovoljno reći “Ne želim, tata, to bi me učinilo nesretnom”. Treba joj intervencija nadnaravnog, složena igra nadmudrivanja koja puno, puno košta i sve to uzalud. Čak i jedna žena-vila sazna da su njezine moći daleko, daleko beskorisnije nego one moći jednog običnog čarobnog magarca. Znači, čak i kada su oboje bića s čarobnim moćima, magarac je ipak moćniji od žene. 🙂

No, Charles Perrault nije za ovo kriv. On je samo zapisivao narodne predaje u onom stanju u kojim ih je zatekao u svoje vrijeme. Ne znam samo koliko je on (i je li uopće) bio zatečen pedofilskim, incestuoznim i drugim seksualno devijantnim (bar ih danas takvima smatramo) fascinacijama koje su živjele kroz te priče…

Ako želite pročitati originalnu verziju ove bajke – one u kojoj se kralj, nakon smrti svoje supruge, želi oženiti svojom kćerkom – možete to učiniti ovdje.

I sada kada razmišljam o dojmu koji je na mene ostavila ova bajka, ne mogu reći da se osjećam produhovljeno ili nečem korisnom poučeno. Mislim da narodne priče nisu zapravo ni kružile okolo kako bi prenosile neke moralno-korektivne poruke – inače ne bi u svojim originalnim verzijama bile toliko šokantne, valjda. Koliko je meni poznato, bajke koje pamtimo kao djeca, u svojoj su originalnoj, nepročišćenoj formi nastajale prvenstveno kao zabava za odrasle. Možda čak i kao nekakva usmena pornografija?

Zbog svega toga mi je teško iz ove priče, čak i iz ove prepričane, “čiste” varijante izvući kakvu pouku, osim možda – lijepo se dotjerajte čak i onda kada mislite da vas nitko ne vidi. Možda će baš to na kraju odlučiti o vašoj sudbini. 😀

Ma, zapravo, već na početku slikovnice se nameće još jedna pouka/opaska o ljudskoj prirodi; pohlepa tako lako oslijepi ljudsko oko za neponovljiva čuda prirode koja tiho spavaju u čovjekovoj blizini i kojima čovjek, vjerojatno, treba zahvaliti svoje blagostanje.