Slikovnice za djecu su, čini se, vrlo slične časopisima o ljepoti i modi za nas odrasle – na naslovnicama se uglavnom šepire kojekakve princeze i prinčevi, kočopere se papige i paunice, svoja samouvjerena lica pokazuju trkaći auti i superjunaci.

No, iza tih impresivnih oličenja ljepote i snage postojimo svi mi ostali, normalni ljudi, koji ne izgledamo tako bajno i kojima, očito, nije mjesto na naslovnicama.

Juliji Donaldson se, očito, ovakav poredak stvari prestao sviđati i odlučila je čitavu slikovnicu posvetiti onim čudesnim stvorenjima koja također žive na istim mjestima kao i, recimo, gepardi ili plamenci, ali zbog njihovog izgleda ih nikada nećemo vidjeti na reklamnim brošurama, dekorativnim posterima, a možda čak ni na knjigama i slikovnicama koje baš pišu o njima…

Tako kreće i naša slikovnica – jednom tipičnom slikom Afrike na koju smo svi navikli. Kada zamišljamo odlazak na safari, zamišljamo da ćemo tamo vidjeti ove prekrasne primjerke – elegantne žirafe u svim nijansama sunčeva zalaska, nestvarno lijepe ružičaste plamence, brzonoge točkaste mačke, lavove blistave brončane grive.

No, možda nam u sliku ušetaju i neka druga stvorenja, pa naša reakcija bude baš ova:

“Koja je to divna slika!
Ali čekaj! Tko je kvari?”

Postoji puno doista ružnih životinja; kada ih čovjek stavi jednu do druge, ne zna se koja je ružnija.

U ovoj slikovnici one susreću jedna drugu, pa ako su gadne, strašne, jezive, gnjusne, zastrašujuće ružne, jedna drugoj kažu: “Bravo! Primljen si u vrstu!”

Vidjet ćemo koliko je ružna ženka gnua, kakve grozne navike ima marabu i koliko je odbojna hijena!

Pa kako ipak ove životinje imaju volje postojati? Kako ipak postoje? Zbog čega? Zbog koga? Kome one takve ružne trebaju?

(***tu negdje pred kraj slikovnice je pravo vrijeme da pripremite maramice i/ili čiste rukave za brisanje okica i nosa***) 😀

Svi mi koji volimo i čitamo i skupljamo slikovnice Julie Donaldson znamo da s ovim slikovnicama ne možemo promašiti. Čim se na ilustracije potpiše Axel Scheffler, znamo i da očaravajući vizualni efekt neće izostati.

Ono što mene uvijek brine – i dovoljno sam drska da kažem “s pravom brine” – jest prijevod. Sažeti tekst i ritam slikovnice uvijek nose posebno značenje i ugođaj koji se u prijevodu često potpuno raspadne.

Srećom, SREĆOM, u ovoj slikovnici nema govora o tome! Prijevod je S-J-A-J-A-N! Imamo i ritam i rimu; odabrane riječi savršeno precizno prenose smisao teksta, nisu tek slabe aproksimacije za kojima se posegnulo kako bi se očuvala i isforsirala rima. Doista sjajno obavljen posao i zbog toga, zapravo, moja čista petica ovoj slikovnici dobrim dijelom je zasluga prevoditelja.

Na kraju slikovnice nalazi se jako zgodan dodatak – kada svi skupa savladamo imena Ružne petorke, možemo upoznati još nekoliko petočlanih grupa životinja koje bismo vidjeli kada bismo pošli na safari. Tako možemo vidjeti kako izgledaju i kako se zovu članovi Velike petorke (veliki i najopasniji u savani), ali i članove Male petorke (i za malene u Africi ima mjesta), a možemo upoznati i Stidljivu petorku koju čine životinje koje izlaze noću, a preko dana se umiju jako dobro skrivati.

Osim što slikovnica dolazi u ovim lijepim tvrdim koricama, za oko mi je zapela i napomena skrivena na zadnjim stranicama knjige da je papir na kojemu je slikovnica otisnuta dobiven od stabala koja rastu u održivim šumama. Nadam se da je doista tako.

Zbog svega ovoga je samo pitanje vremena kada će ova slikovnica postatio dio naše stalne biblioteke i to vjerojatno u svom hrvatskom prijevodu. Drago mi je što neću morati posezati za engleskim, samo kako bih uživala u ritmu i rimi. 🙂

Osim toga, brzo će doći vrijeme kada s djecom valja početi razgovarati o ovoj važnoj temi koju se pogrešno predstavlja kao površnu – koliko je važno kako izgledamo? Kako nas drugi ljudi zbog toga mogu pogrešno (ili možda ispravno?) procijeniti? Na koji način uopće razlikujemo ružnoću od ljepote? Što nekoga čini ružnim ili lijepim? Koje su osobine koje su ipak važnije, pogotovo među onima koji se jako, jako vole?

Prekrasna slikovnica koja obrađuje važnu temu o kojoj se govori puno manje nego što bi se o njoj trebalo govoriti.

Ako mi sami ne naučimo djecu što je bitno, prije ili kasnije će ih tome naučiti neki treći izvor, a sve mi se čini da se nikome od nas neće svidjeti što ih o ovoj temi može naučiti netko tko od osjećaja manje vrijednosti, proisteklog iz nezadovoljstva vlastitim izgledom, može jako dobro zaraditi.

Related Post