Ne znam koji je meni vrag bio da sam djetetu prije dvije noći predložila da čitamo baš ovu slikovnicu. Nisam došla ni do pola i već sam vidjela da sam moooožda malo pogriješila jer sam moooožda malo prerano djetetu pred spavanje čitala priču o vuku koji pojede male kozliće…

No, idemo polako. Povlači se ova slikovnica po našoj kući već neko vrijeme. Kako smo ih po krevetu razbacivali i slagali po tisućiti put taj dan, moj mali sin mi je pokazao na naslovnicu i rekao: “Viiiidi, mamaaaa, malo njanje!”

“Njanje” je jedna od onih riječi koje mu nikad nisam ispravila jer mi preslatko zvuči, a i tko će mu sad objašnjavati da to nije “njanje” nego kozlić.

Svi znate priču, zar ne? E, pa… Ja sam isto mislila da znam i da se svega sjećam, i onda, kada smo došli do šape uvaljane u brašno i stavljene na prozor (još nam je bilo simpatično kako je vuk pokušavao prevariti malene kozliće jer sam ja čitavu razmjenu čitala u najmanje 4 različita glasa) skužila sam da sam ja skroz zaboravila na šapu i brašno i stavljanje tako obijeljene šape na prozor!

Kako sam mogla tako nešto zaboraviti? Mislim da sad iz glave ne bi mogla nabrojati ni od čega su tri praščića pravila svoje kuće. Slama? Drvo? Cigla? Božemesačuvajisakloni. Zaista će mi trebati repeticije iz Grimmovih i Andersenovih i Perraultovih bajki.

Elem, došli smo mi do ovoga dijela gdje mama objašnjava kozlićima da ona ide i da nikome ne otvaraju vrata. Do tu je Grego čak savršeno lijepo pratio priču. A onda…

Onda sam skužila da sam s ovom pričom mogla pričekati još nekoliko godina. Naime, čim je vuk uspio nadmudriti malene kozliće i čim im je ušao u kuću, osjetila sam da je ovaj moj maleni pored mene protrnuo i da se ukočio.

Ja sam nabrajala gdje se koji kozlić sakrio pred opasnim vukom i tu sam osjetila da mi se zbog pogleda u njegovim očima trideset gvalja slaže u grlu. I tu sam zašutila. Nisam nabrajala gdje se koji kozlić bezuspješno pokušavao sakriti jer je, znajući kako će mališan završiti, meni samoj to bilo mučenje. Rekla sam sinu da ih je vuk pronašao i sakrio u svoju pupu i odnijeo, a da je zaboravio jedno malo “njanje”.

Rekla sam mu i da je to malo “njanje” sve ispričao mami i da su zajedno našli vuka i da su mu otvorili pupu dok je spavao i izvadili drugu “njanjad”.

“Znaš, kao što su tebe izvadili iz mame, tako su i njih izvadili vuku iz pupe.” To mu je bilo puno jasnije jer već zna da su njega izvadili iz mame i da je živ i zdrav i da je dobro, i vidio je gdje mama ima ožiljak kuda je on izašao van.

“Sada i vuk ima ožiljak!”
“Ima, sine.”

Nisam mu rekla i da vuk ima jedno tri tone kamenja u trbuhu, a preskočila sam i onaj dio s bunarom. Na zadnjoj stranici slikovnice smo zajedno pjevali i slavili s “njanjićima” i to prigodnu Happy (re)Birthday pjesmicu, pa smo išli u kuhinju da se i mi počastimo bombončićima.

Mislim da sam se relativno dobro snašla, ali mi je njegov izraz lica bio upozorenje za drugi put – zaista je pametno da mama ili tata prvo pročitaju slikovnicu sami za sebe, a onda odluče treba li je čitati djetetu. Čak i kada mislite da se savršeno dobro sjećate svake pojedine scene u priči.

That being said, slikovnica je prekrasna; ilustracije su zaista divne. No, vuk je zaista, zaista strašan – pogledajte samo naslovnicu. Ja mislim da ću ja čitavu slikovnicu sakriti za neke druge dane, da čak ni ta naslovnica ne vreba odnekud.