Kad si jako, jako mali u jako, jako velikom svijetu u kojem žive i vladaju jako, jako veliki Ostali, život ti često zaista nije lagan…

Oni veliki često ne primijete ni tvoju želju da budeš ravnopravan dio svijeta kojeg dijelite niti primijete kada ti svojim postupcima namjerno ili nenamjerno nanesu bol. Ponekad se može činiti da se čitav tvoj život sastoji od izbjegavanja tog zajedničkog prostora koji vam je svima dom i promatranja, sa sigurne udaljenosti, kako se ti ostali lijepo zajedno zabavljaju.

Naš Mišić iz ove priče zna koliko takav život može biti težak, bolan i usamljen, a on ne želi da njegov život bude i ostane samo takav. I misli da zna točno u čemu je problem, što mu nedostaje.

Kako bi naučio tu jednu, kako je Miš vidi, vrlo bitnu vještinu, zna da je mora naučiti od nekoga tko njome najbolje vlada, a samo jedan je takav u blizini, na vrhu stijene.

Čini li naš Miš ispravnu stvar ili nepotrebno riskira svoj mali život? Što ga čeka na kraju njegove odluke da se suoči s onima najvećima i najglasnijima i hrabro zatraži: “Nauči me da budem poput tebe.”

Slikovnica s iznenađujućim preokretom, tako je ja zovem u sebi.

Kada mi slikovnica prvi put dođe u ruke, obično je ja sama prvo pročitam, da se upoznam s pričom i riječima (ako ima težih, da nađem jednostavne zamjene koje Grego može razumjeti ili kojima Gregi mogu pojasniti značenje te nove riječi) i s prizorima na kojima se možemo zaustaviti i malo detaljnije popričati o tome što vidimo.

No, već neko vrijeme to tako ne ide. Već neko vrijeme to “prvo čitanje” obavljamo zajedno i to je sve samo ne pravo čitanje. Moje dijete je u nekoj fazi kada ne trpi čitanje, i jako dobro razabire kada čitam, a kada pričam priču samo na temelju slika, onako kako on želi.

Prvo sam se malo brinula zbog ovoga, a onda, kada sam malo razmislila o svemu, čak mi je bilo i drago da je zainteresiran za to neko organsko pripovijedanje u kojem ima puno “našega” – naše riječi, naš tempo, naša tumačenja, naše opisivanje. Tako nam “čitanje” često ispadne spontanije i bogatije.

Zbog tog čitanja izvan tračnica imamo puno više vremena i prostora, recimo, za to da ja glasom i manirima pokušam utjeloviti svaki od likova koji žive na stranicama slikovnice. To je Gregi jako zabavno, jako. Voljela bih samo da me ljudi, koje bih u javnosti htjela impresionirati svojom pameću, šarmom i dostojanstvenim držanjem, nikada ne vide u tim izdanjima. 😀

Ova slikovnica je prepuna prilika za dramatiziranje i imitiranje onoga što vidimo na ilustracijama.

Postoji jedna scena, recimo, u kojoj lav ponosno pokazuje svoju snagu pred drugim životinjama koje ga gledaju s divljenjem i potajno žele biti poput njega. Ja i Grego smo prvo pokušali pogoditi kako se svaka životinja glasa, a onda smo pokušali izmisliti kako bi se, recimo, glasala žirafa koja želi zvučati kao lav. Zvukovi koje smo mi proizvodili zaista nisu nego za dnevni boravak, iza čvrsto zatvorenih vrata, ali nam je barem zabavno.

Ono što me je posebno oduševilo jest što je nekoliko scena u slikovnici ilustrirano tako da mi kao čitatelji zaista imamo osjećaj – perspektive radi – da se nalazimo izravno u priči, možda i bliže lavu nego što nam je ugodno.

Slikovnica nam je izvrsno poslužila za razgovore o pojmovima “gore” i “dolje”, “iznad” i “ispod”, “veliko” i “malo”.

S ovom slikovnicom smo dosegnuli jednu novu razinu u našoj razmjeni priča za laku noć – ne želi nužno da je čitamo, već želi da po sjećanju na ono što smo tamo čitali sami prepričavamo jedno drugome priču od početka do kraja.

Ovo je super, ako je pričatelj priča (čitaj: mama) odmoran i svjež, pa ima i snage i volje za improvizacije. Ja često nemam, ali mi Grego velikodušno oprašta i pušta da se “švercam” listajući slikovnicu malo brže, bacajući oko na otisnuti tekst.

Najbitnije od svega jest da nam se “Miš lavljeg srca” jako, jako sviđa – uči naše malene neobično važnu lekciju o samopouzdanju, identitetu, pripadanju i prijateljstvu.

Kako ćemo upoznati snagu i mogućnosti vlastitog glasa, ako ga odlučimo prestati koristiti zbog straha od većih i glasnijih?

Mogućnosti glasa valja isprobavati, bez srama, hrabro i zaigrano. Baš onako kako smo, sada to shvaćam, ja i Grego to radili “čitajući” ovu slikovnicu. 🙂

Related Post