Kada mi je stigla malena hrpica novih Profilovih slikovnica, razgledavala sam te šarene naslovnice i ova nije bila jedna od onih koja mi je prva privukla pozornost. Štoviše, čak mi je, zbog te čudne žirafe na naslovnici, cijela izgledala nekako iščašeno, pa sam poslušala svoju žensku intuiciju i ostavila je na dnu hrpe.

Ista ta ženska intuicija me je prije otprilike tri godine uvjerila, duboko uvjerila (a ja sam onda uvjerila sve oko sebe, i dragog i rodbinu), da sam trudna s curicom.

Sljedeći ultrazvučni pregled mi je poručio da si svoju intuiciju mogu poslati ili na ozbiljnu fizikalnu terapiju ili u penziju. Kada sam konačno došla do ove slikovnice, tamo na kraju hrpe, samo sam potvrdila da nešto ne valja s tim mojim “šestim čulom”.

Slikovnica je više nego divna; poruka slikovnice je toliko jednostavna da se tako lako zaboravi, a kad te netko na nju podsjeti, ponese te oduševljenje zbog (ponovnog) otkrivanja te jednostavne istine.

O čemu se onda tu radi?

Žirafa Žiro prekrasna je jedna žirafa; visok je i vitak i baš mu, za jednu žirafu, ništa ne fali. No, Žiro ima problem – kada stoji i isteže svoj vitki vrat kako bi brstio visoko lišće, sve je u redu. Ali ako Žiro poželi potrčati, nađe se u grdnim problemima.

Naime, njegove noge su pretanke i slabašne i Žiro je zbog toga i nespretan i nesretan. Njegova nesretnost pogotovo dođe do izražaja na svečanom godišnjem plesu na kojem sve afričke životinje dođu pokazati svoje zavidne plesne vještine.

Čimpanzama leži cha-cha-cha, nosorozi rasturaju rock, a čak i bradavičaste svinje elegantno plešu valcer. No, kada Žiro, ponesen atmosferom, izađe na plesni podij, jedino što zaradi jest lavina smijeha i poruga.

Pokušao je plesati na glazbu na koju plešu svi ostali i naprosto mu ne ide i ne ide.

Duboko posramljen, Žiro odlazi svoju tugu odtugovati duboko u šumi, pod tihim svjetlom golemog Mjeseca. Nije ni slutio da će jedan mudri cvrčak točno pogoditi ne samo što točno muči našeg Žiru, već i da će točno znati koje su prave riječi koje ta mila, tužna žirafa treba.

“Poslušaj kako šušti trava
I tiho šuma diše.
Za mene je glazba prava
Kad povjetarac grane njiše.

Zamisli stoga da taj ljupki poj
Izvode samo za tvoje uši.
Jer, znaj, sve može biti glazba,
Ako to osjećaš u duši.”

Žiro će, poslušavši cvrčka, naučiti jednu prekrasnu lekciju koju će vrlo rado podijeliti s čitateljima ove slikovnice.

I tako vam je meni na kraju slikovnice došlo da ovu naslovnicu, koja mi je na prvu djelovala tako čudna, čak i neprivlačna, uokvirim i okačim na zid u dječjoj sobi, da moj maleni plesač nikada ne zaboravi lekciju koju sada, sudeći po tome kako se brzo njegove nogice odazivaju na ritam i glazbu, jako dobro prakticira. 🙂

Nadam se da ću, ako ikada dođe vrijeme za to, ja biti ovaj mudri cvrčak svojoj maloj, jedva metar visokoj žirafici.

Related Post