Ovu slikovnicu kupila sam na festivalu knjige u Edinburghu, u kolovozu prošle godine. Sa festivala sam ravno produžila prvo po kavu, a onda na travnate padine u Princes Street vrtova, s koje se uzdiže prekrasan pogled na dvorac koji ponosno bdije nad gradom.

I tamo me je ova slikovnica već na prvom čitanju rasplakala.

Slikovnica počinje vrlo neobično; počinje potpuno praznim, napuštenim mjestom. Na škrtom i zahtjevnom močvarnom tlu nekada je živjelo mnogo ribarskih obitelji. Danas tu više nema nikoga, jedino još uvijek stoje urušeni zidovi nekadašnjih domova. S mora se, nošena vjetrom, povremeno začuje pjesma morskih ljudi. Ili se barem tako čini…

Jednom davno, jedna od selkija (selkie bi, pojednostavljeno rečeno, bilo biće iz predaja ovoga kraja, napola čovjek, a napola tuljan) došla je živjeti u selo, među ljude. Naime, zaljubila se u dobrodušnog mornara koji je volio pjevati dok je ribario, a selkiji su bili poznati po tome što nisu mogli odoljeti lijepim melodijama.

Ewan je bio iznenađen njezinom naklonošću i unatoč tome što je znao za njezinu divlju prirodu, prepustio joj je svoje srce. Ona je njemu, kao znak ljubavi, dala na čuvanje svoju tuljansku kožu.

Godine su prolazile i ovaj neobični par dobio je blizance, zelenooku djecu, djevojčicu i dječaka kojima su dali imena morskih ljudi. Preko dana su svi zajedno radili, a navečer bi im majka pjevala pjesme o svijetu ispod mora.

Još godina je prošlo i selkie je osjetila da se mijenja; njezine oči više nisu sjale, kosa je izgubila sjaj i postalo joj je teško kretati se na nogama. Ewan je znao da je došlo vrijeme da ga njegova žena napusti; donio joj je njezinu tuljansku kožu, pomogao joj da odhrama do mora i zatim se sam vratio u njihov dom.

Od toga dana, njegove mreže su uvijek bile pune ribe.

No, jednoga dana u selo je došao nepoznat putnik; pričao je priče o svojoj zemlji u kojoj čovjek može duplo manje raditi, a duplo – ma i troduplo više! – imati. Seljani su počeli razmišljati kako da plate putovanje brodom u tu daleku zemlju obilja. Kad su skupili sve dragocjenosti iz svojih kuća, bilo im je jasno da nikada neće moći priuštiti da odu negdje gdje će svi moći ljepše i lakše živjeti.

No, Ffion i Morlo, blizanci lijepe selkie i dobrog ribara, sjetili su se priča o svijetu ispod mora, bogatom koraljima, biserima i draguljima. Jedne noći, kada je Mjesec sjao pun, uputili su se do mora i počeli pjevati. Pjevali su pjesmu kojom su dozivali svoju majku doma. I konačno, selkie je izronila, snažna i lijepa, i zagrlila svoju djecu. Saslušavši njihovu molbu – njihov vapaj za nekim drugim svijetom – rekla je da im može pomoći.

Nekoliko sati kasnije, Ffion se vratila doma. Njezin brat se nije vratio s njom, ali je Ffion sa sobom donijela škrinjicu prepunu bisera.

I to je sve do kuda ću vam ispričati priču. Ne želim je pokvariti onima koji požele i sami nabaviti ovu prekrasnu slikovnicu. Samo ću vam reći da je tu negdje počelo moje plakanje.

Premda je sama priča zapravo verzija legende koja nije tako rijetka u krajevima u kojima je odrasla autorica Jackie Morris, ova se još dotiče jedne posebne legende o napuštenom selu koje zaista postoji u blizini mjesta gdje autorica stanuje. Nekada je tu zaista živjela zajednica ribara i njihovih obitelji. I živjeli su teško i koliko god ih je boljelo ostaviti jedini dom koji su ikada poznavali, znali su da žele bolju budućnost za svoju djecu.

Pogodila me priča i na jednoj vrlo osobnoj razini. Naime, ja sam toga dana pobjegla od svoje obitelji. Ne bez najave, naravno, ali sam rekla da je taj dan samo za mene – da toga dana ne želim biti mama; želim biti Iva i ništa pored toga, barem na 24 sata.

I prepoznala sam se u onom dijelu slikovnice koji opisuje kako selkie duboko voli svoju obitelj, ali kako predugo nije bila ono što jest, kako predugo nije bila u kontaktu s onom svojom divljom, autentičnom stranom, počela je propadati i pobolijevati. Onaj tko ju je najviše volio, on ju je i pustio. Da ozdravi.

Tako i mene moja obitelj, koja me voli (i baš zato što me voli) povremeno pusti da budem sama, jer su samoća i tišina moje more. Tu se ja liječim i obnavljam. I tako sam dobro razumjela mamu-selkie i njezinu potrebu da bude ono što jest, ali i da pruži svojoj djeci ono najvažnije što svako dijete u određenom trenutku treba. A svako dijete treba nešto drugo… I cijena svega toga prije ili kasnije je neka vrsta rastanka.

Prije ili kasnije se dogodi da moramo birati između onoga što volimo, onoga što jedino poznajemo i toga da nam bude bolje.

Savršeno je jasno da je ovo slikovnica za nas odrasle; naravno, mogu je čitati i starija djeca, ali mislim da na određene načine može doprijeti samo do odraslog čitatelja, i na određeni načim može doprijeti samo do majke.

E upravo ovakvim pričama bih jednoga dana volila prepuniti police svoga doma, ali ne mogu se one kupovati na kilograme i na metre. Očito ih se mora pomalo tražiti i nalaziti posvuda po svijetu, očito ih treba izroniti iz tajanstvenih dubina raznoraznih svjetskih knjižara i, poput škrinjice s biserima koja nudi odlazak u neke nove svjetove, donijeti ih svojoj kući, svojoj obitelji.