Nismo mi pravo ni raspakirali ovu slikovnicu, kad se Grego smjestio mami u krilo, spreman da krenemo u potragu za žirafinom glavom… 

Nakon što sam objasnila da žirafa ima glavu, ali je jako visoka, pa joj glava nije stala na sliku, krenuli smo s čitanjem. Glava nas je dočekala već na prvim stranicama slikovnice, a na svim ostalim stranicama čekala nas je simpatična i zabavna priča o žirafi koja nije tražila glavu, ali je tražila svoje mjesto u krdu.

Dugonoga Suli veselo je i druželjubivo biće s jednim zanimljivim problemom – ona bi u društvo, u krdo, ali gdje pronaći ono krdo koje nju želi?

Pokušala je Suli sa drskim i oholim zebrama, kojima se uzorak njezina krzna nije dopao. Pokušala je zatim s trezvenim i ljubaznim bivolima, kojima je Suli bila jako simpatična, ali su znali da za Suli zasigurno negdje postoji primjerenije društvo.

Suli se, tražeći krdo kojem će pripadati, zamalo uvalila u gadne nevolje. Srećom, ono zbog čega su je tolike druge životinje nalazile čudnom vjerojatno joj je spasilo onu glavu koju smo ja i Gregory krenuli tražiti. 🙂

Kada se jako trudiš pronaći prijatelje, a baš ti slabo ide, nije neobično da te, kao što se to dogodilo malenoj Suli, obuzme malodušnost. Srećom, i za Suli i za nas, gotovo uvijek se, nakon lutanja i zdvajanja, u našem životu pronađe netko tko će nas naučiti važnim lekcijama o nama samima, prijateljstvu i pripadanju.

Premda sam naslov slikovnice kaže da je ovo avantura potrage za prijateljstvom, meni se čini da je za nekoliko nijansi više to potraga za pripadanjem.

Kaže ova moja psihologija da, pojednostavljeno rečeno, kada tražimo krdo kojem ćemo pripadati, potrebne su nam neke osobine koje imaju svi pripadnici krda kojem želimo pripadati. Treba nam neki zajednički nazivnik – osobine, interesi, vrijednosti, stavovi i tome slično.

Ako, recimo, jako volimo hokej na ledu, tražit ćemo društvo koje gaji jednaku ljubav prema tom sportu, a ako ga jednom i pronađemo, vjerojatno ćemo se u takvom društvu dobro osjećati.

Upravo zbog toga malena Suli i ima problema – ne radi se o tome da ona ne može naći prijatelja, zapravo ne može naći grupu kojoj pripada, kojoj je slična. A samu sebe čini nesretnom pokušavajući imitirati osobine svake grupe kojoj želi pripadati…

S druge strane, prijateljstva mogu, a i trebaju, nadrasti granice pojedinog krda i to je upravo ona divna lekcija o kojoj čitavu dan i noć, dok ih životinje prisluškuju, razgovaraju Suli i njezin misteriozni prijatelj. 🙂

Premda za pripadanje krdu treba posjedovati neke osobine istog predznaka, za prijateljstvo je bitno nešto sasvim drugo – bitno je znati tko si i kakav si, bitno je znati tko je i kakav je onaj drugi; najbitnije od svega je te razlike jasno vidjeti, nastojati razumjeti, poštivati i prihvatiti.

Kada su različiti ljudi – ili, u ovom slučaju, životinje – spremni zaista napraviti mjesta za razlike onog drugog, moguće je odnjegovati prekrasna, šarolika i zabavna prijateljstva.

Pripadati možda jest bitno; pripadati nekome i nekamo daje osjećaj sigurnosti. No, mala Suli je osjetila koliko može biti bolno i neprirodno pretvarati se u nešto što nije samo da bi nekoga (uvijek neuspješno) zavarala da je prihvati… I ovo je svakako tema o kojoj bi se, čitajući ovu slikovnicu, sa djecom dalo razgovarati: koje su to osobine zbog kojih zebre, bivoli i majmuni ne prihvaćaju Suli kao “svoju”? Jesu li te osobine zaista loše same po sebi ili su naprosto različite, drugačije?

Kako je ispravno postupati kada susretnemo nekoga tko se razlikuje od nas?

Na koje sve načine možemo pokušati biti prijatelji s nekim tko je drugačiji od nas?

Što je sve potrebno učiniti kako bi opstalo lijepo prijateljstvo između ljudi koji su različiti?

Što više o ovome razmišljam, sve više uviđam da ovo nije samo tema za djecu. Baš razmišljam o mnogim vlastitim prijateljstvima; unatrag godinu dana neka su se raspala unatoč nekim nebitnim razlikama u stavovima prema nekim banalnim temama, druga su, pak, ne samo opstala, već su se i učvrstila, unatoč žestokim svjetonazorskim razlikama po pitanju bitnih tema.

Pa ti sad budi mudar…

Iznenadila sam se koliko je ova slikovnica dobro napisana; rime su vrlo okretne i vješte i ne osjeti se da je tekst imalo forsiran samo kako bi ih poštovao.

Ipak, mome trogodišnjaku je čitava priča bila malo presložena i predugačka, što mi samo potvrđuje da je slikovnica idealna za one malo starije koji imaju i složeniji vokabular i osjećaj za ritam u jeziku, izdržljiviju pozornost, ali i čiji se kognitivni razvoj već bavi temama kao što su prijateljstvo i pripadanje. Starijim predškolcima i mlađim osnovnoškolcima je, po mojoj procjeni, ovo slikovnica u kojoj bi mogli zaista uživati dok usvajaju bitne lekcije o tome kako razmišljati i postupati kada su u pitanju brojne, simpatične i manje simpatične, razlike među nama.

Ono što je bitno napomenuti roditeljima koji će ovu slikovnicu vjerojatno morati čitati preko 50 puta – lijepo je pisana i vrlo zabavna, a kada umorite oči na slovima, možete ih odmoriti na fotografiji zgodnog ilustratora koji na fotografiji izgleda kao da je mlađi brat zgodnog pirata, Jacka Sparrowa. 😛 Samo primjećujem… 😀

Hvala na čitanju! 🙂

Related Post