Prvo se svidjela mami. Jako. Onda se svidjela djetetu. Još jače. Sad se oko ove slikovnice najčešće svađamo.

Kada se nedavno otvarala “Hoću knjigu” knjižara u City Centru One West, otišla sam posjetiti svoju dragu prijateljicu kojoj je, kao zaposlenici prethodnog lanca knjižara, zatvaranje istih jako teško palo; ne toliko radi posla, snašla bi se ona, nego radi posjetitelja i sudbine knjiga i knjižarstva kod nas. I dosta, nekoliko mjeseci je trajala neizvjesnost oko budućnosti distribucije knjige, a vjerujem da će se i nakladnici još neko vrijeme oporavljati od tog zemljotresa.

Kako bilo, knjižara se otvarala i bila sam toliko sretna da sam odjurila proslaviti tu prigodu kupovinom knjige. KnjigA, točnije, koga ja lažem. A da smanjim grižnju savjesti, pogotovo zato što sam ga tom prilikom ostavila kod kuće (s tatom, ne samog, ali ipak), odlučila sam i sinu kupiti nešto.

Naslovnicu ove slikovnice je nemoguće previdjeti, a onda ruka sama krene…

Prvo oduševljenje odnosilo se na ilustracije. Drugo oduševljenje ticalo se koncepta i izrade slikovnice. Treće oduševljenje dogodilo se tek kasnije, kada sam shvatila koliko je dobro tekst (prevedeni) otpratio priču. I jedno i drugo i treće će uskoro postati razlog svađa između mene i sina. 🙂

Znači ovako. Stranice slikovnice su od debelog kartona i kroz sve njih su izrezbarene zvjezdice, a na svakoj desnoj strani slikovnice zalijepljena je jedna figurica zvjezdice.

Započinjemo sa 10 zvjezdica na noćnom nebu. Svaka strofa govori o broju zvjezdica na nebu i o tome što životinje sa slike rade; dio strofe na lijevoj strani slikovnice govori o broju zvjezdica na nebu, a dio strofe na desnoj strani slikovnice najavljuje pad jedne zvijezdice, nakon čega na nebu ostajeeee… I tu moramo okrenuti stranicu. 🙂

Na nebu ima jedna zvjezdica manje jer smo kod okretanja stranice onu jednu zalijepljenu figuricu zvjezdice maknuli s neba. I tako redom, od deset zvjezdica do one samo jedne; od noćnog neba do svitanja posjećujemo razne životinje u džungli, u oceanu, u afričkoj savani, itd.

Zbog čega se ja i moj sin prepiremo, zapravo?

Više je razloga.

Prvo, slikovnica je na hrpi za “laku noć” i čitamo je tako da se ja ispružim na visoko podignute jastuke, on legne pored mene i nasloni glavu na moja prsa, ja dignem slikovnicu iznad nas i tako čitamo.

Eh, ali, svako malo on skoči da mi nešto (po)kaže i onda od njegove glave ne vidim više ni slova, a kad mu kažem da legne dolje da ne vidim čitati, samo se skljoka natrag i uglavnom me zvekne zatiljkom po zubima. To je jedna stvar.

Druga stvar je da mi remeti ritam. 😀 Svaka strofa se rimuje i kako bi se dovršila rima zadnje linije, MORA se okrenuti stranica. Primjerice, na gornjoj slici: “Kit je s mladunčetom ovdje prizor čest!/Fiju! pade zvijezda – ostalo ih…” i mora se okrenuti stranica da se može izgovoriti – “šest!” Tj. ne mora, ali ja imam problem i malo sam sheldon-cooperasta po tom pitanju.

A mali uporno na svakoj slici želi pokazati nešto: “Vidi, mama, rep! Vidi, dupin! Di je buba, mama? Šta je ovo tuuu?”

Osim toga, negdje na broju 9 mu padne na pamet da negdje u toj slikovnici postoje i pande. I on bi odmah išao listati dalje, a ja dobijem svrab jer – mora se po redu. :’D

Kako bih demonstrirala kako u 95% slučajeva izgleda čitanje ove slikovnice, poslužit ću se ovim parom stihova gore sa slike. Pa vam to izgleda, otprilike, ovako:

Ja: “Dvije male zvij…”
On: “Mamaaaa, gdje su ovoj ptici noge?”
Ja: “Ne znam, sine. Dvije male zv…”
On: “Koliko tu ima pandi? Ima ih deseeeet!”
Ja: “Nema ih deset, Grego, ajmo brojati skupa. Daj prstić. Jedaaan, dvaaaa…”
On: (iščupa svoj prstić iz moje ruke) “A gdje je kit?”
Ja: “Nema, prošli smo ga, sad su padne…”
On: “Idemo ispočetka.”
Ja: “Ne može, sine, pa moramo do krajaaaa… Slušaj, dvije male zvijezde s nebeskoga svoda… Makni glavu, ne vidim!”
On: “Oke, oke!”
Ja: “Dvije male zvijezde s nebeskoga svoda, svijetle iznad pandaMAKNIRUKUNEVIDIM!”
On: “Šta je to tu?”
Ja: “Rupa.”
On: “A di je zvijezda?”
Ja: “Ne znam, idemo dalje. Slušaj me, ajmo ovako DVIJEMALEZVIJEZDESNEBESKOGASVODASVIJETLEIZNADPANDAIPTIČJEGARODA! U zoru se bude sva stvorenja vrijedna./Fiju! pade zvijezda – ostala jeeee… jeeee… (pokušavam okrenut stranicu, a on ne da, jer bulji u gušetera) Grego, ostala je jeeeee… koliko je ostalo?”
On: “Pet!”
Ja: “… pa kako pet, sunce mu milosno? Koji je ovo broj?”
On: “One.”
Ja: “Na hrvatskom, molim.”
On: “Jeeedan.”
Ja: “Tako je, ostala je jeeee…?”
On: “…dna.”
Ja: “Bravo, sine!”
On: “Bravooo! Ajmo sad ispočetkaaaa…”
Ja: “E, nećeš si ga majci…”

Prekrasna slikovnica. Mami se, evidentno, jako sviđa. Postoji još i “10 malih medvjeda” koju nemamo, ali ćemo imati čim se mama dokopa knjižare opet. 😀

Related Post