Ovu slikovnicu ću zauvijek pamtiti po tome što je bila jedna od prve tri koje smo posudili prvog dana kada je Gregory učlanjen u Gradsku knjižnicu u Zagrebu.

Odluka da je ponesemo doma bila je jednoglasna; on je tada još bio u “ću-ću-vlak” fazi, a ja sam se već na prvom listanju zaljubila u ideju zabave i veselja koji će uslijediti kada mu je doma budem čitala. A znala sam da će uslijediti jer – ah – ova slikovnica je posebna. 🙂

Sjećate se što je onomatopeja? Znam da se sjećate. Ova slikovnica je prava riznica stihova i riječi kojima se može savršeno imitrati “glasanje” lokomotive. Pogledajte samo ovu fotografiju iznad – znam da, barem u sebi, možete, čitajući zadnja četiri reda teksta, savršeno dočarati zvukove lokomotive koja stoji na tračnicama i čeka da krene. 🙂

I nisam se prevarila u svojoj prognozi. Kad smo došli doma, pobacali smo se na krevet da čitamo svoje nove slikovnice i čim se Grego na moje: “Uhh, što je vruće! Puff, što je vruće!” iz potrbušnog prebacio u četveronožni položaj i razvukao osmijeh preko lica, znala sam da me čeka barem 10-ak čitanja slikovnice dok me ne pusti da idem kuhati večeru.

Priča prati lokomotivu od trenutka kada krene na put sa željezničke postaje. Pratimo kuda sve putuje i koliko vagona za sobom vuče te tko ili što se sve u tim vagonima može nalaziti.

Gospoda Jasmin Novaljković i Enes Kišević preveli su ovu slikovnicu s poljskog na hrvatski i moram priznati da su odlično očuvali rimu. Sjajan posao. 🙂

Brzo nam je proteklo vrijeme koje smo je smjeli držati doma i, kad smo je vraćali u knjižnicu, obećala sam i sebi i Gregoryju da ću mu je kupiti ako je nađem na Interliberu. Molila sam nebo da je bude; na slikovnici je pisalo da je izdana u studenom 2015. godine – dovoljno da se više puta razgrabi.

Štand nakladnika Ibis grafika je bio prvi koji sam posjetila onog dana kada sam otišla na Interliber. I prilikom tog prvog posjeta je nisam vidjela. Tješila sam se da ću je možda moći pronaći negdje u oglasnicima ili u kakvom web-shopu, pa sam produžila dalje.

A onda sam, dok sam išla prema izlazu šestog paviljona, ponovno prošla pored štanda i ugledala je među drugim slikovnicama! Ajme, radosti!!! Ostalo je bilo još tek nekoliko primjeraka, ali jedan, barem jedan je bio moj!

Tu večer je i tata ležao do nas na krevetu kad smo čitali, gotovo onesviješten od umora. Ja i Grga, koji je već napamet naučio pola slikovnice, natjecali smo se u imitirnaju zvukova lokomotive i odjednom je i tata naćulio uši. “Zar nije genijalna?! Slušaj ovo…”

“Tako to, tako to, tako to jessst!”

I tati se osmijeh razvukao po licu! “Ma daj! Gle, stvarno! Daj to ovamo…” reče otac i okuša se u imitiranju lokomotive. Trebat će tu još puno vježbe, bitno je sudjelovati. :’D

Hajde, pokušajte pročitati ovaj gore stih! Zar ne čujete klopotanje lokomotive po tračnicama? 🙂 Yup, zato sam se zaljubila u ovu slikovnicu i presretna sam što je imamo!

Related Post